LJUDSKI ORGANI PO REGIJAMA
Glava i vrat
Anatomija mozga je dobro istražena i vrlo je slična među različitim vrstama. Glavne razlike su u relativnoj veličini različitih djelova mozga i u relativnom broju živčanih stanica - neurona - koji su povezani u informacijsku mrežu mozga.
Živčana stanica (neuron) se sastoji od tijela i ogranaka. Na tijelu živčane stanice možemo uočiti više kratkih ogranaka zvanih dendriti i jedan dugi ogranak zvan neurit ili akson. Kratki ogranci (dendriti) primaju podražaje, dok ih dugi ogranak (neurit) prenosi do drugih stanica (živčanih, mišićnih, itd.). Stanično tijelo osigurava biološke funkcije, baš kao i kod svake druge žive stanice. Dakle, tijelo živčane stanice uključuje i jezgru u kojoj se nalazi DNK i omogućuje ekspresiju gena uz pomoć kojih živčana stanica postiže svoju funkciju: procesiranje informacija. Ogranci omogućuju povezivanje i komunikaciju s ostalim živčanim stanicama ili stanicama drugih tkiva i organa, te tako omogućuju živčanim stanicama da u konačnoj cjelini čine živčani sustav.
Do danas je prikupljena velika količina informacija o tome kako funkcionira živčana stanica i kako izmjenjuje informacije. U tom procesu, važnu ulogu imaju tehnike snimanja električne aktivnosti unutar živčanih stanica i u međustaničnom prostoru. Isto tako, funkcije pojedinih dijelova mozga su dobro istražene i taj proces se u ovom trenutku nastavlja velikom brzinom zbog sve veće dostupnosti neinvazivnog snimanja moždane aktivnosti uz pomoć funkcionalne magnetske rezonance. Istraživanje mozga je danas jedno od najzastupljenijih područja znanstvenog istraživanja uopće.
Istraživanje mozga se može okarakterizirati kao interdisciplinarno. Istraživači mozga nisu samo biolozi ili medicinari već gotovo jednako važnu ulogu igraju psiholozi, fizičari, informatičari, matematičari i filozofi. Svaki od njih, sa svojim specifičnim znanjima i vještinama, doprinosi sveukupnom znanju o tome kako funkcionira mozak i kako fiziološki procesi na nivou neurona dovode do ponašanja i subjektivnog doživljavanja na nivou cijelokupnog sistema.
Međutim, unatoč velikom broju znanstvenih radova, progresu u tehnikama istraživanja i interdisciplinarnom pristupu, još uvijek ne možemo reći da znamo kako mozak funkcionira. Ta funkcija ostaje velikim dijelom tajna. Najvažnija pitanja o tome kako fizikalno (živčane stanice) dovodi do psihološkog (ponašanje i doživljavanje) još uvijek nemaju zadovoljavajuće odgovore. Neki znanstvenici sumnjaju da ta pitanja nikada nećemo odgovoriti. Drugi pak vjeruju da će baš njihovo područje istraživanja dovesti do odgovora. Ipak, mozak ostaje najvažniji organ za čovjekovu sposobnost razmišljanja ali i važan objekat razmišljanja onih ljudi koji pokušavaju prodrijeti u njegove tajne.
UHO
Uho je slušni organ čovjekovog organizma. Dijeli se na: vanjsko, srednje i unutarnje uho.
Vanjsko uho čine uška i zvukovod. Oni dovode zvuk do srednjeg uha. U zvukovodu nalaze se sićušne dlačice koje štite uho od vanjskih utjecaja. Uška hvata i skuplja zvukove iz okoliša.
Na čijem je početku bubnjić koji služi kao opna, zatim tri sićušne koščice (čekić, nakovanj i stremen) i eustachijeva cijev koja izjednačava tlak u srednjem uhu. Pločica stremena zatvara ovalni prozorčić što je i granica između srednjeg i unutarnjeg uha. Srednje uho se opisuje oblikom kao tijelo sa šest stranica, tj. dio organa koji je omeđen sa šest stijenki.
Unutarnje uho se zbog svog izgleda naziva i labirint. Sastoji se od koštanoga i membranskoga dijela. Koštani labirint čine tri dijela: pužnica (lat. cochlea), predvorje (lat. vestibulum) i polukružni kanalići (lat. canales semicirculares). Pužnica ima oblik puževe kućice i savijena je dva i pol puta. Uzduž pužnice ide spiralna (koštana) pločica koja njezin koštani kanal nepotpuno dijeli na dva kanala. Donji kanal (lat. scala tympani) na donjem kraju, kroz okrugli prozorčić, u dodiru je s bubnjištem. Kanali su međusobno spojeni na gornjemu kraju, na vrhu pužnice otvorom helikotrema. Membranski labirint nalazi se unutar koštanoga. U predvorju koštanog labirinta nalaze se sacculus (lat.) i utriculus (lat.). U polukružnim kanalima nalaze se tri polukružne membranske cijevi, ductus semicirculare (lat.), a uzduž pužnice nalazi se ductus cochlearis (lat.). Svi dijelovi membranskog labirinta međusobno su spojeni, a ispunjava ih endolimfa. Unutar koštanog labirinta nalazi se perilimfa koja izvana oplakuje membranski labirint. U utrikulusu i sakulusu nalaze se pjege, macula utriculi (lat.) i macula sacculi (lat.), koje sadrže potporne i osjetilne stanice. Zajedno sa stanicama u ampulama polukružnih kanalića bitne su za ravnotežu. Od sakulusa se odvaja ductus endolymphaticus (lat.) koji je spojen i s utrikulusom. Izlazi iz piramide sljepoočne kosti na stražnjoj strani gdje prelazi u saccus endolymphaticus (lat.) koji je bitan za regulaciju tlaka endolimfe. Ductus cochlearis (lat.) zajedno sa spiralnom koštanom pločicom u potpunosti dijeli preostali kohlearni kanal na dvije skale. Na njegovoj bazilarnoj membrani nalazi se osjetilni epitel Cortieva organa. Od Cortijeva organa odlazi nervus cochlearis (lat.) koji zajedno s nitima za ravnotežu, koje čine nervus vestibularis (lat.) i ličnim živcem (lat. nervus facialis) prolaze kroz unutarnji slušni hodnik (lat. meatus acusticus internus).
OKO
Oko je organ mnogih životinja i čovjeka koji služi pretvaranju svjetlosti u živčane impulse. Ljudsko oko je parni organ koji djeluje slično fotoaparatima i kamerama: prozirni prednji dijelovi oka lome zrake svjetlosti projicirajući umanjenu i obrnutu sliku na fotosenzitivnu mrežnicu gdje se u specijaliziranim živčanim stanicama obavlja pretvorba u električne živčane impulse. Oko je najvažnije ljudsko osjetilo jer njime primamo 90% svih informacija iz okoline. Omogućuje svjesnu percepciju svjetla, vid, koji, među inim, omogućava razlikovanje boja i percepciju dubine. Ljudsko oko ima vidni kut od 200Ú i može razlikovati 10 milijuna nijansi boja.
Svako oko pokreće po tri para očnih mišića: dva para ravnih, i jedan par kosih mišića. Očna jabučica je pokretljiva oko sve tri osi, poput kardanskog zgloba. Očna jabučica ima tri ovojnice. Vanjsku čine bjeličasto-poluprozirna bjeloočnica i prozirna rožnicu. Bjeloočnica daje oku stanovitu čvrstoću i oblik. Na nju se pripajaju vanjski očni mišići (druga njihova hvatišta su na stijenkama očne šupljine: ravnih i donjeg kosog na vezivnom prstenu oko optičkog živca u vrhu očne šupljine, dok se gornji kosi mišić pripaja na gornju koštanu stijenku očne šupljine).
Dublje od bjeloočnice je srednja očna ovojnica ili uvea, koju čine žilnica, šarenica i cilijarno tijelo. Ona je prokrvljena mnogim krvnim žilama. Žilnica sadrži pigment koji sprečava prodiranje svjetlosti u očnu jabučicu na bilo kom mjestu osim zjenice. Boja šarenice ovisi o količini pigmenta: što je više pigmenta, to je oko tamnije: najviše pigmenta sadrže tamnosmeđe šarenice, potom svijetlosmeđe, zelene, a najmanje pigmenta imaju plave šarenice. Albino ljudi u očima nemaju pigmenta i šarenice su im prozirne, pa nam se zbog odraza svjetlosti s krvnih žila šarenice, žilnice i mrežnice čini da su im šarenice sivkastoružičaste. Unutarnji sloj očne jabučice čini mrežnica koja ima dva dijela: optički i slijepi. Mrežnica je poluprozirna membrana sastavljena od četrdesetak vrsta živčanih stanica. Dio mrežnice odgovoran za oštrinu vida je žutu pjegu. Žuta pjega je središnji dio mrežnice gdje su živčane stanice najgušće raspoređene. Pored žute pjege nalazi se početak vidnog živca koji je neosjetljiv na svjetlo, pa se njegova projekcija u vidnom polju naziva slijepa pjega.
Sadržaj očne jabučice čine očna vodica, leća i staklasto tijelo.
USTA
Usta (također se nazivaju i usna šupljina) su otvor kroz koji životinja uzima hranu i vodu. Obično se nalaze na glavi životinje.
U probavi, usta su prvi dio probavnog sustava kroz koji hrana ulazi u probavni sustav. U ustima nalaze se:
* Zubi koji drobe i sitne hranu tako što ih pritišće Mandibula, jedina pomična kost koja stišće čeljust
* Jezik koji ju prevrće i namješta u pogodan položaj za žvakanje. Jezik i slina omekšavaju hranu.
* Žlijezde slinovnice koje luče slinu. Enzim amilaza (ptijalin) koji se nalazi u slini započinje razgradnju škroba u šećer tako da razgradnja hrane počinje već u usnoj šupljini.
Probava se iz usta nastavlja u jednjak.
JEZIK
Jezik (kao dio probavnog sustava) je mišić koji se nalazi na dnu usne šupljine a služi za prevrtanje hrane (dok je zubi žvaču), gutanje, okus i govor. Jezik ima svoj prednji i stražnji dio. Prednji je ovaj slobodni koji nam služi za govor, okretanje hrane, sisanje... Stražnji dio zovemo korijenom jezika. Ako dodirujemo ovaj prednji dio jezika, nema nikakvih posljedica, ali ako dotaknemo stražnji, refleksno dobijemo nagon za povraćanje. Takva pojava uzrokovana je inervacijskim područjima jezika.
Jezik je također glavni organ za okus, pa je velik dio površine jezika prekriven okusnim bradavicama. Još jedna funkcija jezika jest da pomaže u formiranju govora. To je prije svega organ izuzetno složene građe. Naime, organ koji ima svoje dvije stane, gornju (poznatiju pod nazivom hrbat, ili anatomski dorsum linguae), i donju stranju (anat. facies inferior linguae). Ispod donje strane jezika nalazi se caruncula sublingualis, tj.izvodni otvor podjezične i podčeljusne žlijezde (gll.sublinualis et submandibularis). Na dorsumu jezika nalaze se okusne bradavice (anat.papillae) koje su zadužene za prijenos osjeta okusa.
Spomenuto je da postoje 4 vrste jezičnih papila, a to su : nitaste, gljivičaste, okružene i listaste (anat. papillae filiformes, fungiformes, vallatae et foliate). Prve, filiformne papile jedine od ove 4 vrste papila nemaju okusne bradavice. To je najmanja, ali najbrojnija vrsta papila. Za okus su najbitnije okružene papile kojih ima oko osam, po četiri sa svake strane središnje lingvalne crte (sulcus medianus lingue).
ZUBI
Zubi (lat. dens, dentis, grč. ´Ě˝Äą) su kalcificirani organi, koji se nalaze na početku probavnog trakta, u usnoj šupljini. Usađeni su u alveolarne nastavke gornje i donje vilice i smješteni u zubne čašice (alveole) .[1] Čovjek obično ima 32 stalna i 20 mliječnih zuba.
Na svakom zubu se razlikuju tri osnovna dijela: kruna, vrat i korijen.[2]
Kruna zuba (lat. corona dentis) se označava s dva termina: anatomska i klinička kruna. Anatomska kruna je dio zuba prekriven caklinom. Ona se kod intaktnog zubnog niza ne vidi cijela, jer joj je vratni dio prekriven desnima. Klinička kruna je vidljivi dio zuba i može, ali ne mora, odgovarati anatomskoj kruni. Ona se obično mijenja tijekom života usljed resorpcije okolnog koštanog tkiva, povlačenja gingive i sl.
Vrat zuba (lat. collum s. cervix dentis) je suženje na granici cakline i cementa, u obliku plitkog žlijeba (cervikalna linija ili cxaklinsko-cementni spoj) i u fiziološkim uslovima je prekriven sluznicom usta. Između zuba i sluznice nalazi se uzak prostor dubine do 1,5-{mm}- koji se naziva fiziološki džep.
Korijen zuba (lat. radix dentis) također je označen sa dva termina. Anatomski korijen je dio zuba prekriven cementom i usađen je u zubnu jamicu (alveolu). Klinički korijen je onaj dio zuba koji se ne vidi pri inspekciji u ustima i može, ali ne mora, odgovarati anatomskom korijenu. Broj i veličina korjenova varira od zuba do zuba.
* Jednokorjeni zubi su sjekutići, očnjaci i pretkutnjaci (sa izuzetkom gornjeg prvog premolara).
* Dvokorjeni zubi su gornji prvi pretkutnjak i svi donji kutnjaci,
* Trokorjeni zubi su gornji kutnjaci (prvi i drugi).
NOS
Ovo je glavno značenje pojma Nos. Za operu Dmitrija Šostakoviča, pogledajte Nos (opera).
Nos ili nosna šupljina, šupljina je koja služi kao dio dišnog, govornog i osjetilnog sustava. U njemu se nalaze sluznica i fine dlačice.
Kao dio dišnog sustava nos je primarni organ kroz koji ulazi zrak. U govoru, nos omogućuje rezonancu. Nos je također organ za miris, te se u nosnoj šupljini nalaze mirisne stanice. Čestice mirisa lijepe se i otapaju u sluzi koju proizvodi nos te tako šalju impulse u mozak a čovjek osjeća miris. Izraz nos također se koisti za označavanje početka ili kraja nečega, kao na primjer: "nos aviona". Nosna šupljina se proteže od nosnica (lat. nares) do hoana (lat. choanae). Nosna pregrada (lat. septum nasi) dijeli lijevu i desnu nosnu šupljinu te čini zajednički medijalni zid jedne i druge nosne šupljine. Septum se sastoji od koštanog (lat. pars ossea), hrskavičnog (lat. pars cartilaginea) i kožnog dijela (lat. pars mambranacea).
Vanjski nos
Vanjski nos ima: korijen , hrbat i vrh . Zrak ulazi u vanjski nos kroz parne otvore nosnice (nares) koje omeđuju nosna krila . Podlogu(infrastrukturu) vanjskog nosa čine kosti ličnog skeleta i hrskavice. Koštanu podlogu daje nosni dio čeone kosti, čeoni nastavak gornje čeljusti i nosne kosti. Nosne hrskavice sastoje se od:
* parne hrskavične ploče trokutastog oblika , a nalazi se s obje strane septalne hrskavice
* zavijene parne hrskavice (lat. cartilago alaris major) u nosnom vršku
* hrskavičnih pločica smještene uz cartilage alaris major
* malih hrskavičnih prutića
Koža nosa može biti različite debljine sa dosta žlijezda lojnica i dlaka. Na nosnom hrptu i na lateralnim stranama nosa ona je pomična dok je na nosnim krilima čvrsto vezana za podlogu. Prema licu nos je omeđen u području krila nazolabijalnom brazdom, a između nosa i gornje usne nalazi se nazolabijalni kut. Ako je kut blizu pravog kuta, nosnice su horizontale, a ako je kut tup nosnice su odignute, a ako je kut oštar one su nagnute prema dolje i nazad. Zadnja dva položaja nosnica prave poteškoće u disanju jer otklanjaju zračnu struju pri respiraciji. Postoje tri antropološka tipa nosa, to su leptorini, mezorin i platirini nos, tako zvani uski, srednje široki i široki nos. Na ulazu u nos nalaze se dlake (vibrissae) koje su jako dobro razvijene u starijih ljudi. Apertura piriformis čini vanjski rub koštanog dijela nosne piramide, njezin oblik i širina mogu varirati, a najčešće je kruškolika. Postoje razoliki tipovi i oblici vanjskog nosa od kojih neke s obzirom na izraženost možemo smatrati deformitetima. Deformiteti nosa mogu biti prirođeni i stečeni. Oni mogu biti samo u koštanom ili samo u hrskavičnom dijelu nosa, ili na granici kosti i hrskavice. Infrastruktura vanjskog nosa se dijeli na fiksni dio, relativno fiksi i mobilni (pokretni) dio. Fiksi dio infrastructure vanjskog nosa čine nosne kosti i čeoni nastavci maksile, tj. svi koštani dijelovi koji omeđuju aperaturu piriformis. Vrh nosa čine lijeva i desna alarna hrskavica koja je upravo na tom mjestu previjena. Ako se gleda nosna piramida s unutarnje strane koju prekriva sluznica mogu se vidjeti morfološki detalji. Granicu vestibuluma nosa i nosne šupljine, tj. granicu sluznice i kože čini limen nasi, donji rub lateralne hrskavice. Hrskavični dio septum i hrskavice ostatci su primitivne hrskavične nosne čahure. U području vanjskog nosa nalazi se tanki sloj poprečnoprugastih mišićnih niti koje obavljaju razne funkcije pri disanju. Arterije koje opskrbljuju vanjski nos dolaze od lične i očne arterije. Vensku krv vanjskog nosa skuplja facijalna vena tzv. angularna vena.
LUBANJA
Lubanja (lat. cranium) je oslonjena na vrh kralježnice, ovalnog je oblika i šira straga nego sprijeda. Sastavljena je od niza plosantih i nepravilnih kostiju koje su sve, izuzev donje čeljusti, nepomično uzglobljene. Sastoji se iz dvaju dijelova:
* neurocranium u kojemu je smješten i zaštićen mozak, čini 8 kostiju
o zatiljna kost
o 2 tjemene kosti
o čeona kost
o 2 sljepoočne kosti
o klinasta kost
o rešetnica
* kostur lica , čini 14 kostiju
o 2 nosne kosti
o 2 gornje čeljusti
o 2 suzne kosti
o 2 jagodične kosti
o 2 nepčane kosti
o 2 donje nosne školjke
o raonik
o donja čeljust
Donja nosna školjka, suzne kosti, nosne kosti i raonik se zbog svog razvoja također mogu smatrati kostima neurokranija.
Jezična kost smještena je u korijenu jezika i svezama pričvršćena za lubanju.
GRKLJAN
Grkljan (lat. larynx) je organ dišnog sustava koji je smješten u prednjem dijelu vrata. Organ je cjevastog obilka i počinje otvorom u donjem dijelu ždrijela (hipofarinksu), a nastavlja se u dušnik (trachea). Glavna funkcija organa je disanje, dok je evolucijom prilagođen fonaciji.
LEĐA
Kralježnica (lat. columna vertebralis) je glavni oslonac trupa nužan za pokretanje, potporu gornjeg trupa i glave, stabilizaciju zdjelice, stav tijela i zaštitu osjetljivih struktura kralježnične moždine. Ona čini temeljni dio kostura te povezuje kosti udova, glave i trupa.
Oblikuju je 33-34 kralješka: 7 vratnih, 12 prsnih, 5 slabinskih, 5 križnih (srasli u križnu kost) i 3-5 trtičnih kralježaka (srasli u trtičnu kost). Koštane elemente vratnih, prsnih i slabinskih kralježaka međusobno odvajaju međukralješnični diskovi.
PLUĆA
Pluća su dišni organ kod kralježnjaka. Njihova osnovna funkcija jest prenošenje kisika iz atmosfere u krvotok te prenošenje ugljikovog dioksida iz krvotoka u atmosferu.
SRCE
Za ustanovu koja se bavi informacijskim i komunikacijskim tehnologijama vidi Sveučilišni računski centar
Građa srca - presjek
Srce je šuplji mišić, veličine stisnute šake, koji pumpa krv kroz krvne žile. Smješteno je u prsnom košu. Srce čovjeka ima masu 200-425g. Izvana ga štiti vanjska opna - osrčje. Srce je građeno od srčanog mišićnog tkiva. Dobro je prokrvljeno što mu osigurava dovoljno hrane i kisika. Ovaj šuplji mišićni organ podijeljen je mišićnim zidom na lijevu i desnu stanu. Svaka strana dijeli se na 2 dijela - manji je prijeklijetka, a veći klijetka. Elastične opne - srčani zalisci reguliraju prolaz krvi iz prijeklijetke u klijetku. Oni imaju ulogu ventila, propuštaju krv u jednom smjeru, iz pretklijetke u klijetku. Pritisak krvi koja prolazi iz preklijetke u klijetku zatvori srčane zaliske, te povrat krvi nije moguć.
Građa srca
Ljudsko srce ima 4 šupljine: dvije pretklijetke i dvije klijetke. U medicini se često koristi izraz "desno" i "lijevo" srce. Desno srce je desna pretklijetka i klijetka; u desnu pretklijetku dolazi venska krv iz tijela koja se kroz desnu klijetku pumpa u pluća.
Rad srca čine dvije radnje - skupljanje i širenje. Otkucaje srca moguće je osjetiti na vratu, zapešća ili podlaktici (bilo ili puls).
Krv iz desnog srca u pluća vodi plućna arterija (u njoj se nalazi venska krv, a zove se arterija zato jer je pravilo da su sve krvne žile koje idu od srca prema periferiji "arterije").
U plućima se krv rješava ugljik-dioksida, a opskrbljuje kisikom. Takva pročišćena krv je sad arterijska te iz pluća dolazi u lijevu pretklijetku plućnim venama (iako sadrže arterijsku krv zovu se vene jer dolaze s periferije u srce). Iz lijeve pretklijetke arterijska krv dalje ide u lijevu klijetku pa u aortu koja je nosi u cijelo tijelo. Budući lijevo srce pumpa arterijsku krv u cijelo tijelo (a desno srce vensku krv samo u pluća), u lijevom srcu su tlakovi triput veći i njegove stijenke su deblje i jače.
Latinski naziv za pretklijetku je atrium (mi ga obično zovemo atrij), klijetka je ventriculus (ventrikul), a "zid" koji dijeli desno i lijevo srce (srčana pregrada) naziva se septum. Zbog postojanja septuma nema kontakta između dvije pretklijetke i dvije klijetke, inače bi došlo do miješanja venske i arterijske krvi.
Ljudsko srce
Između pretklijetke i klijetke se nalazi suženje (ventil ili lat. valvula) sa zaliscima (zalistak se na latinski zove cuspis). Zalisci spriječavaju vraćanje krvi iz klijetke u pretklijetku. U desnom srcu se nalaze tri takva zaliska pa se valvula naziva "trikuspidalna valvula" ili valvula s tri kuspisa. U lijevom srcu su između pretklijetke i klijetke dva zaliska pa je to bikuspidalna (ili mitralna jer slici na biskupovu mitru) valvula.
Zalisci se također nalaze na izlazu iz klijetki u plućnu arteriju i aortu. Na ulazu u desnu klijetku postoje tri takva trokutna roga odnosno jezičca pa je taj zalistak nazvan valvula tricuspidalis.na ušću u lijevu komoru nalaze se dva trokutna roga odnosno jezičca i taj je zalistak nazvan valvula bicuspidalis s. mitralis.Na slobodnim rubovima zalistaka vezu se tanke tetivaste strune chordea tendineae,koje te rubove spajaju sa bradavičnim mišićima,mm.papillares,što strše iz zidova komore i vrhom su usmjereni prema pretkomorama.zalisci na izlasku iz desne i lijeve komore smješteni su u početku plućne arterije i u početku aorte. Polumjesečasti zalisci valvulae semilunares,lijeve i desne komore jednake su i oblikuju ih po tri tanka vezivna listića obložena endokardom. Krvlju srčani mišić se opskrbljuje putem vjenačnih arterija,aa.coronariae cordis.Dvije su i izlaze iz samog pocetka aorte, a ulaze u srčani mišić ispod zalistaka.
Ako se zbog bilo kojeg razloga krv vraća nazad kroz valvulu u pretklijetku to se naziva insuficijencija valvule. Riječ insuficijencija dolazi od latinske riječi za "nedovoljno". Dakle, valvula je nedovoljno funkcionalna da bi spriječila vraćanje krvi natrag.
Ukoliko zbog poremećaja srce treba obaviti veći rad nego što je normalno, srčane stijenke se zadebljavaju. Dvije faze rada srca su sistola i dijastola. Sistola je ispumpavanje, a dijastola punjenje krvlju.
UDOVI
ŽIVČANI SUSTAV
Živčani sustav mreža je specijaliziranih stanica koje šalju, prenose ili primaju informacije vezane za životinjski organizam i njegovu okolinu. Obrađujući te informacije, živčani sustav potiče reakcije u drugim dijelovima tijela. Sastavljen je od dvije vrste stanica - neurona (koji predstavljaju funkcionalnu osnovu živčanog sustava) i glija stanica (koje pripomažu funkciji neurona). Živčani sustav se općenito dijeli na periferni i središnji živčani sustav. Neuroni stvaraju i prenose impulse između i unutar ta dva sustava. Periferni živčani sustav sastavljen je od senzornih neurona i neurona koji ih povezuju s živčanom moždinom, kralježničkom moždinom te mozgom - koji tvore središnji živčani sustav. Prilikom podražaja, senzorni neuroni šalju signale središnjem živčanom sustavu koji ih obrađuje i šalje povratne signale u mišiće i žlijezde. Neuroni u živčanim sustavima životinja mađusobno su složeno povezani te prenose impulse jedan do drugoga elektrokemijskim signalima i neurotransmiterima. Interakcija različitih neurona formira neutralne sklopove koji reguliraju način na koji organizam percipira svijet oko sebe i procese u svom tijelu, te na taj način i ponašanje. Veliki broj višestaničnih organizama posjeduje živčani sustav no oni se uvelike razlikuju u složenosti.
KOSTUR
Kostur, ponekad i skelet (gr. skeletos = osušeno tijelo, mumija) je u biologiji odnosno anatomiji naziv za čvrsti potporanj organizma. Postoje dvije temeljno različite vrste kostura: egzoskelet ili vanjski kostur koji predstavlja čvrst vanjski potporanj organizma, i endoskelet ili unutarnji kostur koji je potporanj organizama u unutrašnjosti tijela.
Komajte...XD
